petak, 5. kolovoza 2011.

Turopoljem biciklom, Savom skelom

Ili kako sam htio jesti jaja za večeru

Subota mi je divno počela. Nakon što sam otišao spavati oko ponoći, budim se i gledam koliko je sati. 10 do 12. Previše. Neispavan, umoran, živčan, ništa mi se neda ... Muvam se po stanu pola sata dok dolazim sebi i zaključim kako mi danas treba jedna prava ruta biciklom, minimalno 50km - da se izvozam i izrekreiram. Uz doručak palim stranice posvećene biciklizmu i Google Maps kako bi si kreirao vlastitu rutu. Nakon jednosatnog gledanja po stranicama izbor je pao na savske skele. Jedne na području Samobora, druge na području Turopolja.
Pitam frendicu koja je bila u to vrijeme na chatu što ona misli:

Ja: Samobor ili Oborovo (pogledaj na kartu) :D
Frendica: ne kontam???
Ja: ma gledam koju bi rutu išao
Frendica: ahaaaaaaaaaaa
Frendica: oborovo
Ja: što je prevagnulo?
Frendica: samobor je velika vukojebina
Frendica: to pouzdano znam
Frendica: a oborovo
Frendica: vjerojatno jos veca
Frendica: al ocu tvoj dojam.

I eto, tako je zapravo pala ideja da odem u Turopolje do prve savske skele gledajući od Zagreba prema Sisku. Isplanirao sam put uz savski nasip do Šćitarjeva, tamo malo čačkati oko rimskih iskopina i dalje selima uz Savu do Orle.



Andautonija je nastala uz tadašnji tok rijeke Save uz cestu Sisak-Ptuj. To je rimska naseobina, a prije rimljana su ovdje bili nastanjeni Iliri (sudeći po iskopinama). Objekt je imao vodovod, kanalizaciju i sustav za zagrijavanje prostorija. Kompleks je nažalost bio zatvoren, iako piše da subotom rade u vrijeme kada sam bio tamo.

Vrijeme nije bilo obećavajuće (najavljivali su kišu taj dan i cijelo vrijeme sam bježao od sivih oblaka) te se nisam dugo zadržavao. U Šćitarjevu se od glavnog puta odvaja cestica koja je dijelom makadam, dijelom stari šljunčani asfalt koja prati stari tok Save i prolazi kroz polja i dijelom kroz Turopoljska sela. Iako su sela udaljena zračnom linijom svega 15-20km od centra Zagreba, uvjeren sam da nemaju puno doticaja sa gradom. Osim vikendaša.

Između Save i ceste je gusta šuma tako da se Sava ne može doživiti, osim zvukova žaba i pojedinog loma granja koje pada u Savu.


Put tako vodi preko Strmca Bukevskog, Obeda, Bukevja, Drneka do Orle. Idilu pitoresknih sela i zvukova seoskih životinja tu i tamo kvari pokoji vozač sa automobilom ili lokalni bus (zanimljivo da na tom području koncesiju ima Samoborček). Kad se prođe raskrižje u Bukevju dolazi se do mjesta Drnek gdje cesta dolazi najbliže rijeci Savi. S tog mjesta je pucao predivan pogled uzvodno i nizvodno te sam stao opaliti koju fotku.


Nakon što sam krenuo dalje prema Orle, gdje je Oborovo skela, uhvatila me lagana ljetna kiša. Nije smetala u vožnji ali je dovoljno da pokvari ugođaj.

Uz samo skretanje za skelu se smjestila neka lokalna birtija ispred koje sam zatekao dva bicikla pod nastrešnicom. Zaključio sam da bih mogao i ja pričekati da stane ova kiša pa nastaviti put dalje. Ta dva biciklista su krenuli iz Sesveta lijevom stranom Save, prešli skelu i tu se skrasili dok ne prođe kiša. Uzeli smo svako po pivo i ugodno se raspričali 20-30 min dok kiša nije stala. Oni su nastavili putem kojim sam ja došao, a ja sam odlučio forsirati Savu.


Oborovo i njegova sela


Čitajući članke na biciklističkim stranicama, saznao sam da u Oborovu postoji (a gdje ih nema u Turopolju) NOB spomenik te sam se odlučio provozati selom kako bih ga našao. Očekivao sam mali spomenik sa zvijezdom koji čuči negdje na križanju, skriven od nabujalog drveća, ali grdno se prevarih ...


Veliki je to spomenik. 29. ožujka, 1944. godine, tokom WWII se kraj Oborova održala Oborovska bitka. Partizanske postrojbe su bile okružene od strane NDH. Pri proboju obruča poginulo je 150 partizana. Svi su popisani na ploči koja se vidi na panoramskom snimku. Osim spomenika, Oborovo je poznato po dvije barokne crkve, prvoj seoskoj veterinarskoj ambulanti u Hrvatskoj i kraljevini Jugoslaviji. Još zanimljivije je po tome što su njihovi mještani sačuvali jedinstveni govor na ovom području, doduše samo oni najstariji. Ispred svake riječi koja počinje sa O, oni dodaju J - Joborovo, jopćina, jojer (orah), jobluk (obluk - prozor) ... Nisam pričao sa mještanima pa nisam niti čuo taj specifičan govor.

Pogledavši u GPS vidim da sam prešao cca 30km, nebo govori da su kišni oblaci otišli (jesu otišli prvi, ali su pred sam kraj vožnje došli drugi, još teži). Postavio sam si pitanje da li se iz Oborova uputiti prema Rugvici i Ivanjoj Reci pa kući, da li prema Ivanić Gradu pa s biciklom na vlak ili nastaviti dalje. Dok sam slikao NOB spomenik, prisjetih se jedne anegdote u kojoj je Tito u nekom rudniku, nakon što su mu se požalili da su iskopi slabi rudom, uvukao dim cigare i slavodobitno zaključio - "Drugovi, kopajte duble". Na isti način, problem-cigaršpic-riješenje, je nešto kasnije njegov general, poznati Karlovčanin, Većeslav Veco Holjevac, dok je bio u svoja 2 mandata gradonačelnik Zagreba odgovorio gradskim planerima koji nisu znali gdje širiti grad - "Drugovi, gradite preko Save". U manirama Tita i Vece, ustvrdio sam problem (kamo dalje), povukao dim (otpio vodu da se okrijepim) i zaključio - "Nedorečeni, vozi nizvodno". Istina je da sam ja bio uzrok i riješenje problema, dok su mojim prethodnicima drugi podastrli problem, a oni su ih vizionarski riješili.

Ostavio sam tako drugove u baruštini i njih 150 na ploči te se uputio prema Lijevom Dubrovčaku, idućem mjestu gdje se nalazi skela. Usput, putem od cca 12km se prolazi kroz 3 sela - Prevlaka, Prečno, Prerovec. Podsjetilo me to na Azrinu pjesmu 3M - zbog čega primatima nikad ne isključuju elektriku, oni u principu ionako rijetko čitaju - i počeo razmišljati što bi se dogodilo da u tim krajevima nestane struje. A što da nestane u Zagrebu. Pa ovi prvi bi nastavili normalno živjeti - u suton dana bi se okupili uz oganj ili ispred seoske zadruge/birtije, a ovi drugi bi manično pizdili na HEP, državu, Vladu, EU, sutrašnje raskuživanje frižidera i tome sl. Usput, budi rečeno, između Prevlake i Prečnog se prelazi preko ustave preko koje se ulijeva kanal Lonja-Strug u Savu.

Došašvi do Lijevog Dubrovčaka, gledajući sretna lica ljudi koji idu s polja, rade na svojim seoskim imanjima ili lokalne barabe ispred zadruge u centru sela, razmišljam da svoju viziju "vozi nizvodno" i dalje slijepo pratim te da odem cca 9km još nizvodnije do Martinske Vesi, gdje je izgrađen jednotračni most (sa svake strane postoji semafor i u jednominutnom razmaku pušta vozila s lijeve odnosno desne strane Save. Biciklisti i pješaci imaju zasebnu stazu). Problem slijepog slijeđenja vizije je u tome što ako ne provjeriš da li se problem može riješiti pa kreneš do idućeg mjesta, rješenja problema, nećeš nikad riješiti problem. Tako sam odlučio forsirati Savu u Lijevom Dubrovčaku. Titini rudari su "kopanjem duble" došli do bogate žile, Vecini gradski planeri su "gradite preko Save" napravili novi Zagreb, grad u gradu, a ja sam svojim "vozi nizvodno" došao do riješenja svoga problema. Usput da napomenem, skela u Oborovu ima betonirani prilaz s jedne i s druge strane, košta 3kn za bicikl (10 za auto?), dok ova skela ima blatni, šoderom posipani prilaz, novije je građe i kvalitetnija ali je cijena 2kn za bicikl (čini mi se za auto isto 10).


Ponovno na desnoj obali Save


Nakon 5 minuta skela pristaje uz Desni Dubrovčak te se odlučujem krenuti natrag prema gradu, ipak će to već biti cca 100km puta. A i kasno popodne je. Put nastavlja do Jezera Posavskog gdje se nalazi križanje prema Sisku i Velikoj Gorici. Na samom križanju se izdaleka vide 3 jarbola koji su nekad služili za vješanje zastavi SFRJ, općine Velika Gorica i vjerojatno zastave partizanskog turopoljskog odreda. Kraj jarbola, u već zahrđaloj ogradi, nijemo stoji još jedan NOB spomenik. Dok seoski psi laju na stranca u njihovom rajonu, slikam spomenik kao pokazatelj jednog minulog doba.


Skrećem na put gdje putokaz pokazuje da je Velika Gorica i razmišljam kako ću dalje. Slijede sela Suša, Ruča, Veleševec i opet Orle ali mi se neda ići istim putem natrag od Orle. U Veleševcu postoji stari put prema turopoljskoj šumi kroz koju se utabanim makadamskim stazama može stići do sela Turopolje, koje je smješteno na južnoj periferiji Velike Gorice. To je put koji ću pratiti. Dok sam prolazio kroz Ruče, nakon seoskog križanja ispred mene se s desne strane pojavljuje ogromna bijela betonirana ploča sa ugraviranom zvijezdom. Još jedan spomenik NOB-a.


U Veleševcu prolazim kraj mostića koji vodi do mjesne crkve i još jednog spomenika NOB-u kojeg sam slučajno spazio, ali okolni lavež pasa me odvraća od skretanja s rute kako bi poslikao spomenik. Drugi put. Na kraju mjesta se put odvaja prema turopoljskoj šumi s kojim se dolazi do mostića preko Odre i prema šumi. Usput primjećujem vozila kako se vraćaju sa neke priredbe. Jedno je konjska zaprega, drugo je traktor sa snašama na prikolici, treće je terensko vozilo sa konjskom prikolicom ... S nekim od njih se pozdravim mahanjem rukom i nastavljam dalje prema mostu.

Turopoljska šuma


Dolazim do objekta lokalnog lovačkog društva te mosta kojeg sam spominjao. Ispred mosta betonirani blokovi i tabla o zabrani prometovanja dotičnim. Tu se nakratko iz tipa sa vizijom koji zna gdje i kako ići nakratko pretvaram u povampirenu budalu koja pizdi koliko se sad treba vraćati natrag, kojim putevima dalje, zvati ili ne frenda da me pronađe u vukojebini i strpa u auto ... Zaluđen mislima što i kako, smirim se i kao vrsni planeri detaljno si predstavim problem i smirene glave počnem tražiti riješenje. Problem - blokirani most, moguća riješenja - pregledaj užu okolicu mosta, riješenje - postoji ugaženi put za pješake s kojim se može forsirati most. Nakratku zaluđenost zaboravljam i smiono odlučujem preći most, čije dvije srednje grede pokazuju jedini put po kojem se može prijeći u turopoljsku šumu.


Po ovom dijelu šume je idilično voziti u popodnevnim satima kad se zrake sunca probijaju kroz gustu krošnju hrastova uz pjev mnogobrojnih ptica. Nakon 1.5km puta dolazi se na raskrižje staza kraj kojega je postavljeno raspelo. Ako se krene lijevo, nakon 3-4 km se dolazi do još jednog spomenika, tzv. Vrata od krča. Turopoljska općina je bila jako bogata šumom ali se onda trebala iskrčiti kako bi se napravilo mjesta za polja i oranice. Takvo jedno krčenje je trajalo od 1774. do 1779. godine. Kao znak za završetak radova, na prijelazu iz šume u krč je postavljen dotični spomenik, dva drvena stupa sa gredom preko njih. Srušena su za vrijeme velike poplave 1914. godine a nova postavljena 1916. godine koja još dan danas stoji tamo. Ja ga nisam obišao, šteta.


Skrenuo sam desno na raskrižju i nakon 4km dolazim do idućeg velikog križanja. S desne strane se nalazi KPD Turopolje za maloljetnike, ravno se nastavlja prema mjestu Kuče, sa mostom preko odteretnog kanala Sava-Odra, lijevo prema selu Turopolje. Pročitao sam da u Turopolju ima NOB spomenik pa mi je taj podatak definirao kuda ću ja krenuti. Došavši u Turopolje, nisam primjetio nikakav spomenik, ali sam primjetio da je to selo užasno. Ne znam da li je netko gledao dokumentarce o Sibiru pa onda vidite stare slike sa radničkim kolibama i jad i bijedu ljudi u tim kolibama. Ili isto tako kad gledate Indijske slamove (samo što Turopolje nije od kartona). Kao da je cijelo naselje zapravo kažnjenička kolonija. Strašno. Ajde, nisam vidio cijelo selo pa ne mogu suditi o cijelom selu, ali ovaj dio što sam vidio je stvarno strašan. Na kraju sam saznao da je spomenik na cesti između Turopolja i Kuče ali više nisam imao volje ga tražiti. Padao je mrak a oblaci su me tjerali kući.

Welcome home


Kraj Turopolja sam izašao na D30, cestu koja povezuje Sisak sa Zagrebom preko Velike Gorice. Kroz Veliku Goricu su uredili biciklističku stazu, čak su i semafore za bicikle postavili. U Zagrebu nisam vidio niti jedan biciklistički semafor. Istina, u Zagrebu ne postoji niti jedna odvojena biciklistička staza kao što je to u VG pa stoga nema ni zasebnog biciklističkog semafora već su pješački semafori uređeni na način da je nacrtan pješak i biciklist na oba svjetla.


Nastavljam dalje i odlučujem skrenuti u Veliko Polje te preko ranžirnog kolodvora doći do Zagreba jer na dijelu D30 od Velikog Polja do Buzina nema pješačko/biciklističke staze već se mora voziti po cesti. Oblaci su me stigli i pošteno me okupali. Već izmoren od 6 sati vožnje, hlače su mi se u roku minut do dva natopile pa mi je bilo još teže pedalati. Pljusak je možda trajao 5 minuta ali me pošteno izmorio. Na kraju, kad sam vidio tablu sa imenom svoje ulice, prestala je padati kiša i sa osmijehom na licu sam došao kući.

Na kraju, prevalio sam ~90km u 6 sati bicikliranja (od toga 30min je otišlo na čekanje da prestane kiša te dva prelaza skelom preko Save)


A jaja iz prvog podnaslova - dok sam se vraćao kući, odlučio sam da ću si sada fino ispeći jaja, stavit malo kulina i sira na njih i pošteno večerati. Ostavim biciklu, presvučem se i otuširam se i krećem si praviti jaja. Na kutiji piše da je rok valjanosti do 30.5. 2011. A bzvz, baš sam htio jesti jaja. I bacim zadnja 3 jaja u kantu za smeće kad se sjetim da sam prije 10ak dana kupio jaja na tržnici te da sam nosio staru kartonsku ambalažu za jaja kako ne bi morao kupovati još i to. Budala.
Na kraju sam nešto sitno zamezio i otišao u grad na tulum. Tko je vidio biti umoran nakon 6 sati bicikliranja ...