ponedjeljak, 31. prosinca 2012.

Turska za potvrdu IV - Istanbul opet

Budim se u neko rano doba, štoviše nedoba, osjetim autobus se mrda. Mi na trajektu. 5.30 je. Pa nije mi sad baš jasno što imamo na trajketu kad je i Smyrna i Stambol na kopnu, doduše razdvojeni Bosporom ali postoje dva mosta. Pogledam na kartu, mi prelazimo u jednom dijelu preko Mramornog mora, tj. nekog zaljeva. 100 km je kraće, i nekih 1.30 do 2h, tako mi kasnije rekli.

Kako smo na busu imali po svuda Internet, tako sam ja okinuo na foursquare da sam na trajketu, i tako otključao bedž (broš jelte) "I'm on the boat". Hell yeah!





Ulazimo još jedno sat vremena preko dijela Istanbula zvanog Tuzla u srce grada, prema Europi, i bus stane negdje, opet se turčin nešto dere, svi izlaze van, ajmo i mi brže bolje. Nismo trebali izaći. Kasnije nam netko objasni da bus ne ide do autobusnog kolodvora na azijskoj strani, negdje na Haydarpaşi, nego će stati tu pa će shuttle bus odvesti ljude gdje treba. Vratimo se natrag i tako u brzini, ostavim ja fotić u futroli, a futrolu u mrežicu na sjedištu. Tapecirung na sjedištu siv, futrola siva, tako ja ostavio fotić za stalno :-) (e zato nema slika, da više napišem i to).

Stigao je bus na kraju i na Otogar, o kojem sam pisao u prvom dijelu. Tamo su nas pitali gdje hoćemo sa shuttle busom. Hm, pa gdje hoćemo. Zapravo ne znamo. Pitamo ih gdje sve ide i oni između ostaloga spomenu Sultanahmet. Može, odlično, tamo znamo gdje smo (frendica je bila također u Istanbulu prije pa i ona zna otprilike gdje smo kako smo...). Tek kad smo krenuli sam skužio da sam zaboravio fotić. Uspjeli smo objasniti vozaču što je bilo i on nas je ostavio ispred jedne od poslovnica Pamukkale na putu prema gradu. Žena radi od 8:00, sad je 7:50 ali ona je već tamo. Njoj pokušavamo objasniti rukama nogama i malo jezikom da sam ostavio fotić da zove na Otogar i pita tamo. Na kraju nam objašnjava da se vratimo na kolodvor i tamo porazgovaramo. Uglavnom, lijevo desno, vamo tamo, naravno da fotića više nije bilo. Bus je otišao u servisnu radionicu, tamo ga je netko uzeo i to je to. Nije mi žao fotića koliko slika koje su bile na njemu. Da hoće netko vratit karticu, no ....

Frendica je upoznala u svojim ranijim posjetima nekoliko dečki iz Istanbula, koji su joj javili da su otvorili radnju sa đinđama pa da obavezno tamo svratimo. Nismo imali dogovoren smještaj, pa smo se nadali preko njih doći do jeftinijeg smještaja, u stilu daj što daš :-). I sjedimo mi, oni se dogovaraju, zovu vamo zovu tamo i nađu nam smještaj u jednom hotelu. Frend radi tamo na recepciji pa smo uspjeli spustiti cijenu. Umjesto 100€ po danu, koštalo nas 60€. Po sobi, jelte, ne po naosob ;-). Hotel Aslan, tj. Lav što bi se na naški reklo. 2 minute od plave džamije, 3 od aje sofije, 4 od glavne džade za varati turiste, popularni Sultanahmet gdje vam viču "place just for you, sit my friend" pa ti onda zaračuna 5-6€ što si sjeo :). Nisu oni krivi, turisti su budale koje lako nasjednu na takve fore. Kad smo već kod tih turističkih fora, baš smo stajali u trajvanu, išli smo valjda malo šopingirati ili što već, i sad navikli u Zagrebu da kad trajvan stane, onda se guraš da izađeš van, a većina ljudi koja hoće ući pričeka da izađu oni koji hoće van. I tako stao tramvaj kod Kapaličaršije, mi pokušavamo izaći van ali tamo je totalni kaos. Ne znaš tko ulazi, tko izlazi. I tako nas čuo jedan lik, koji nam je u pola sekunde rekao da je on došao iz Srbije prije 30 godina tu i sad će nam on pomoći. Počne vikati na Turski i za sekundu se stvori prolaz da nas dvoje možemo izaći. Dobro je što "naših" ljudi ima posvuda :-)

Pisao sam da su mi rekli zašto smo išli trajektom umjesto okolo kopnom kad smo dolazili u Istanbul. To mi je rekao frend iz Turske, kojeg do tada još nisam ni znao. Sestra ga je upoznala i oni su bili u kontaktu, pa mi je ona dala njegov mail da se čujemo kad stignem u Istanbul. Ne znam što se nisam vidio prvi put kad sam išao u Stambol, valjda nije bio tamo. Uglavnom dogovorili smo se naći s njim. Gdje? Znamo doći na Taksim, ja imam ovo odjeveno, on ima ono, pa ćemo lako.



Dogovor je bio malo prošetati (po stoti put :-)) Istiklalom pa ćemo u neki od birceva tamo. Prošle godine smo bile u Nevizade sokaku, pili pivo i jeli onaj krastavac i mrkvu u limunovom soku, Ovaj puta idemo na istočnu stranu Istiklala, u neku finu uličicu, svu nekako nakićenu, s francuskom glazbom. Romantika preko 100.



Tu se nije pušila šiša, pa nas je frend odlučio odvesti na mjesto gdje se samo puše šiše. To bi bio kao neki pub, Ali Baba Nargile.


Uzmete šišu, jedan od mnogo okusa, naručite čaj i dobijete kikirikija i nekih jabuka za grickati. I tako satima. Puno ljudi je bilo tu večer (zapravo cijelo ljeto), a to su uglavnom gasterbajteri koji su došli na odmor kući i ovdje se druže. Bila je i neka nogometna utakmica, ali pošto to ne pratim, ostaje nezapisano koja je to bila. Osimo ako netko zna po datumu reći koja bi to mogla biti :-)

Prošle godine smo tražili Galata toranj gore na Beyoglu. Vidi se od svuda, ali nikako da skužimo kako doći do njega. Ove godine sam uspio doći do njega. To je toranj koji je bio južni kraj tvrđave koji koju su Genovezi napravili na tom području. Izgrađen je 1348. godine i tada je bio najveća građevina u Stambolu (dokad, ne znam). Toranj je od početka bio kamen, s tim da je unutrašnjost nekad bila drvena (izgorila u potpunosti u dva požara 1794. i 1831. godine). U vrijeme Otomanskog carstva služio je vatrogasni toranj za nadzor požara. Danas je unutra betonirano, te postoje 2 lifta za popeti se gore. Unutra su smješteni kafići i klub, iz kojih puca divan pogled na Bospor.



S frendom smo drugi dan odlučili i ručati. Most koji prelazi preko Zlatnog roga (Eminonu - Galata) je u dva nivoa. Gornji je za vozila i trajvane, donji dio je pješački i tu su se smjestili restorani. Već je bio spominjan u prošlogodišnjem posjetu Stambolu. Tamo je poslastica neka riba koju oni zovu Istavrit. Ima je puno u Turskim vodama pa je onda kuhinja oko te ribe poprilično raznolika. Ne znam koja bi to riba bila, englezi kažu meckerel, kod nas piše da se zove šarun?! U trgovinama koje prodaju suvenire ima puno majica na kojima je simbol te ribe ili natpis sa "Ista" velikim fontom i onda u jednom redu sitnim fontom "vrit" a u drugom "nbul".



Nego, prošle godine smo vidjeli hrpu nekih antena na azijskoj strani za koje nismo pojma imali što je to. Okrivili smo Ruse da su krivi za to, jerbo ih Turci moraju prisluškivati. Da koju podmornicu ne pokušaju progurat kroz Bospor. Kad smo se vratili kući, pročitao sam da je to neko brdo na koje su postavili sve radio i TV antene, valjda zato da ne bude raštrkano po cijelom gradu. Gore je smješteno i nekoliko restorana, koji imaju povoljnije cijene nego što je to "dolje". Navodno ih država sponzorira. Jer kad se tamo ozračiš od toliko antena, trebat ćeš platiti dotore i bolnice i ostale kerefeke, pa da ne potrošiš sve novce u restoranima :-). A prošle godine je bilo priče o Kamilici, tj. njihovoj verziji Spritea, koja se zapravo čita Čamlidža. A Čamlidža je to brdo gdje su antene. Pa sam odlučio jedan dan tamo otići da vidim to izbliza jer sam mogao birati između šopingiranja i odlaska negdje gdje ja hoću. Eto, odlučio sam!

Nisam znao kako doći do gore, ali povodio sam se po staroj narodnoj "Kartu čitaj, seljaka pitaj". Ovaj put nisu bili seljaci, već vozači buseva. Za to sam morao prijeći na Azijsku stranu. Dođem tamo do buseva i kažem Camliça. I onda opet puno turske priče i graje i jedan me odvede i pokaže mi to je taj bus. Vozač unutra kaže ovako nekako "Čamlidža, I stop, say you, then you gou out. Before stop". Na mjestu suvozača sjedio jedan čovjek, stariji od mene, možda ima 40-45 godina (te Turke je gadno okarakterizirati koliko imaju godina jer puno rade pa izgleda da imaju više godina nego što zapravo imaju), sluša priču te se ustane i pokazuje meni da sjednem da vidim kao gdje idem. Isto ne zna niti jedan jezik osim Turskog. Ma ne trebam sjediti. Da trebaš, gura on mene da sjednem. Eto sjedim onda :-)


Zapravo ništa posebno, samo su na jednom mjestu sve antene pa mi je bilo fora za vidjeti. Ali je zato pogled jako dobar od tamo. Vidi se sve ono moderno i visoko u Istanbulu - i na Europskoj i na Azijskoj strani.
Večer prije polaska iznenadio nas je recepcioner. Stalno smo mu pričali o Çigköftama, kako nam se to sviđa. On je tu zadnju večer donio iz najboljeg Istanbulskog lanca koji ih pravi. Drži ih neki pjevač koji je doživio infarkt, pa više ne može pjevati ali zato drži lanac neke vrste turskog "fast fooda" (bit će da je dobro zaradio pjevajući :-) ). To je sirovo meso, sa raznim žitaricama (donekle bi bilo slično tatarskom odresku) i zažinima - paprom, čilijem, lukom ... Običaj je da se to stavi u list salate, prelije narovim sokom i onda to tako jede. Isto tako običaj nalaže da se zalijeva to s puno ayrana da se ublaži pikantnost začina, ali smo mi to ublaživali s hladnim Efesom.


I da na kraju ne zaboravim, kušajte baklave i razne turske slastice :-). Za preporuku imam lanac baklava, Güllüoglu. I po desetak minuta čekate da dođete na red ...



To je bilo sve od drugog posjeta Turskoj. Za zaključak mogu reći da je putovanje u Istanbul vlakom jedno divno iskustvo (koje više ne postoji jer više nema vlaka Beograd - Istanbul) ali avion je avion. Pogotovo od Turkish Airlinesa, koji već nekoliko godina dobiva razne nagrade vezano uz svoju primarnu uslugu - prijevoz putnika zrakom. Do nekog idućeg posjeta Istanbulu, a bit će ih, uživajte ...